Otvorenim sagorijevanjem, odnosno loženjem otpada, prouzorkuje se otprilike 270.000 prijevremenih smrti godišnje, dok uslijed lošeg upravljanja otpadom prouzorkuje se između 400.000 i 1.000.000 smrtnih slučajeva godišnje.
Ovim se dokazuje da loše upravljanje otpadom uzorkuje do stotinu puta više smrtnih slučajeva nego Corona virus. Postavlja se pitanje, zašto se naša društva toliko plaše virusa i toliko su ravnodušna prema lošim postupcima upravljanja otpadom? Psihologija dobro objašnjava zašto smo skloni precjenjivati rizike koji se percipiraju kao iznenadni incidenti (npr. novi virusi, saobraćajne nesreće ili avionske nesreće) i podcjenjivati rizike povezanih sa hroničnim problemima i stanjima (kao što su milioni smrtnih slučajeva od onečišćenja zraka ili fatalne kardiovaskularne bolesti).
Međutim, Corona virus ima nešto zajedničko s otpadom. Corona virus je nova mutacija već postojećih virusa i zato nismo spremni liječiti ga, a treba nam vremena da pronađemo odgovarajuće lijekove. Na isti način, novi oblici otpada koje naša društva kontinuirano stvaraju, poput e-otpada, morskog otpada, farmaceutskog otpada, hemijskog onečišćenja su mutacije postojećih oblika otpada i trebamo pronaći koji je pravi način zbrinjavanja. U slučaju virusa Corone, još uvijek ne znamo hoćemo li pronaći rješenje na vrijeme. Ali u slučaju otpada, već znamo da odlagališta otpada utiču na zdravlje 35-40% globalne populacije, a da okeani već pate od plastične pandemije.
Ovim postajemo kolektivno svjesni da čista okolina nije luksuz, nego potreba i da se direktno odražava na naše zdravlje. Zbog toga je jako važno da još više radimo na povećanju svijesti naših građana kada je u pitanju zaštita naše životne sredine, jer posljedice njenog stanja osjećamo svi.